Razum Wiki
Register
Advertisement

Monarhija je oličenje državne vlasti u jednoj osobi. Titule monarha su najčešće kralj i kralji. Razlikuje se se od diktature jer postoje ograničenja monarhove vlasti, bilo da je to zbog tradicije, saveta plemića koji su imali neke aspiracije ka vlasti (kao što je slučaj u srednjovekovnoj Evropi), ili parlamenta kome je monarh zapravo podređen (kao u modernim evropskim ustavnim monarhijama). Monarhije su obično nasledne monarhije, a potomci vladara su rođeni da vladaju. Ovaj nasledni faktor može da dovede do problema, jer vladajuća porodica (ili porodice) ima tendenciju da dobija decu sa članovima uskog kruga ljudi od kojih neki mogu biti bliži rođaci, što је iz perspektive genetike malo neugodno.

Koncept[]

Istina je da je veliki grčki filozof Aristotel je smatrao monarhiju najboljim oblikom vladavine. Međutim, Aristotel je kao loš primer države smatrao grčke polise, koji su mnogo drugačiji od današnjih nacionalnih država.

Treba napomenuti da je, uprkos opštoj odbojnosti prema većini oblika jake monarhije u savremenom svetu, monarhija je bila vrlo uspešan oblik državnog uređenja. Međutim, taj uspeh je izgrađen na krvi suzama i znoju običnih ljudi, što monarhisti često zaboravljaju. ​​U godinama pre Prvog svetskog rata, mnoge evropske i nekoliko azijskih monarhija je preživela zahvaljujući prihvatanju ustavnih ograničenja. Religija i monarhija su često, bili u čvrstom savezu: sveštenstvo je govorilo da vlast da potiče od boga, dok je sveštenstvo zauzvrat često bilo povlaštena klasa ljudi.

Tokom perioda između dva svetska rata, u nekim državama kao što su Jugoslavija, Rumunija, Bugarska i Tajland, uvedena je kraljevska diktatura, što je jedan od razlog vezivanja monarhije za autoritarnu vladavinu. Ipak bilo je i dosta liberalnih. Jedan od primera koji se navodi je Huan Karlos I od Španije, koji je bio na čelu raspuštanja Frankovog fašističkog aparata (inače, Franko je bio taj koji je vratio monarhiju posle Španskog građanskog rata).

Izvan Arapskog poluostrva, današnji monarsi prepuštaju upravljanje državom sposobnijima, a zadovoljavaju se da budu samo titularni vladari. Dobar izuzetak je Nepal, gde je kralj bio i autokrata i nesposoban, pa ga je uklonila koalicija političkih partija i maoističkih pobunjenika. Nepal je danas republika.

Ponovno uvođenje monarhija?[]

U 20. veku kinut je veliki broj monarhija. Značajni primeri su Kina (1911), Ruska imperija (1917), Nemačko carstvo (1918), Austro-Ugarska (1919) i Osmansko carstvo (1923). Po završetku Drugog svetskog rata još nekoliko država se pridružilo klubu: Bugarska (1945), Jugoslavija (1945), Italija (1946) i Rumunija (1947). Grčka i još nekoliko afričkih i azijskih država (Egipat, Irak, Iran, Libija, Avganistan, Vijetnam) su postala republike (diktature, da budemo precizniji) u drugoj polovini veka.

Nije bilo ozbiljnih pokušaja da se obnovi monarhije u bilo kojoj od tih zemalja (osim Kambodže). Međutim, bivši car Simeon II od Bugarske izabran je za premijera te zemlje u 2001, kao šef liberalne stranke, Nacionalnog pokreta Simeon II. Dobio je par priznanja za svoje napore, ali je već na sledećim izborima izgubio vlast, a njegova strana nije dobila nijedno mestou u skupštini.

Pretendenati na ukinuto prestolje imaju podršku među marginalnim grupama "monarhista" i "rojalista" koji veruju da će obnova monarhije vratiti njihovoj državi neku "bivšu slavu". Iako država možda može povratiti bivšu slavu u očima monarhista u drugim država, isto tako je verovatno da će obnavjanje monarhije izazvati podsmehe zbog naivnog načina vraćanja slave. Ugled države pre svega zavisi od ekonomske moći, stabilnosti, životnog standarda stanovništva. Zarezuje li iko Monako, Lihtenštajn (osim ako nemate multinacionalnu kompaniju da izbegnete visoke poreze), Svazilend, Tongu, Kiribate, Papuu Novu Gvineju? Najmoćnije i najbogatije države na svetu (SAD, Rusija, Kina, Indija, Nemačka, Brazil, Francuska) su republike. Izuzetak su Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska, ali kao što sam rekao, oni svoju moć ne duguju obliku vladavine, već istorijskim okolnostima i što su imali sposobne ljude na čelu. Monarh u tim državama nema nikakvu vlast. Sex Pistolsi i pankeri su se otvoreno rugali britanskoj kraljici. Kraljevstvo je spasila pobeda u Foklandskom ratu. Ujedinjeni Arapski Emirati su pozitivniji primer nečega (pola monarhija-pola republika) gde njihovi šeici i emiri ne znaju šta da rade sa naftom i parama (i ženama). Oni su privatizovali nešto što u principu pripada svima (izvore nafte). Doduše, odrešili su kesu i modernizovali bedu od države u kojoj se do 1950ih živelo samo od kamila.

Sledeći argument da će država uštedeti jer neće biti izbora, ali to nije dovoljan razlog. Predsednici se ne moraju birati direktno. U Italiji i Nemačkoj predsednik se bira u parlamentu, a u Americi predsednik države u isto vreme je i premijer. Uostalom, čak i da uspe kod nas, monarh bi opet imao samo ceremonijalnu ulogu, ne bi imao nikakvu vlast. Samo bi došao Kurta umesto Murte, a plaćao bi se i monarh i premijer.

Dalje, sledeći bitan razlog su finansije. Britanski poreski obveznici daju u budžet kraljice Elizabete približno 56 miliona dolara; što je oko jedan dolar godišnje po osobi. To nije veliko opterećenje za poreske obveznike čak ni za Srbiju, ali ilustruje poentu da kraljevska porodica vodi svoj dekadentni život zahvaljujući nekoj vrsti građanske milostinje, samo zato što su rođeni u vladajućoj porodici, dok svi ostali moraju da se bore da prežive. A taj novac svakako može biti pametnije utrošen na za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, itd.

Monarhija u Srbiji[]

U Srbiji se kao prestolonaslednici (u državi koja je republika) navode Karađorđevići, pre svega Aleksandar Karađorđević, jer iskreno, jedina druga monarhija Obrenovići, istrebljeni su pre sto dvanaest godina. Zaista, Aleksandar Karađorđević živi kao kralj u državi koja je republika. Ima svoj Krunski savet, država mu plaća održavanje palate, poziva se na neke manifestacije da drži govore (i bude sa vremena na vreme izviždan), a i dug za struju mu je 61 milion dinara.

Jedan od razloga zašto Aleksandar treba da bude kralj, a Srbija kraljevina je "raskid sa komunizmom i ispravljanje istorijske nepravde". Navodi se da komunisti "nelegalno" ukinuli monarhiju, a potpuno se izostavlja da činjenica da su Karađorđevići došli na vlast posle državnog udara i ubistva kralja i kraljice Aleksandra i Drage Obrenović(jeste Draga je Obrenović, zakonita žena kralja Aleksandra) i da su narod uvukli u Drugi svetski rat, Martovskim protestima, a potom pobegli iz zemlje . Čak šta više, titulu naslednog kneza koju su priznale strane sile Rusija, Austrija i Turska dobio je Miloš Obrenović, dok je Karadjordje, predak Aleksandra dobio samo podršku ustaničke skupštine. Iako mnoge ,,nevaldine organizacije,, i rojalisti tvrde da su Karadjordjevići popularni, mnoge rasprave na internetu potrvdjuju koliko su oni zapravo nepopularni u narodu. Takodje Beli dvor duguje 56 miliona dinara za struju, što govori koliko je dinastija ,,sposobna. Jedan od očiglednih razloga što Karadjordjevići ne treba da budu na prestolu, jeste činjenica da prestolonaslednik ne zna da govori srpski, da ga jedva natuca iako je 13 godina u Srbiji i da ga od njega bolje govori Japanski i Kineski ambasador, što je poražavajuća činjenica. Takodje su protiv njegove vladavine i pravoslavno orijentisani Srbi, jer se on oženio Katolkinjom, pa bi se na taj nači popljuvala nacionalna politika koja ne gleda baš blagonaklono na Katolike. Jedna od ideja čiji je pobornik Lavrentije Šabačko Valjevski, jeste da se Srbi Pravoslavci i Katolici putem Ekumenizma izmire čime bi Karadjrodjevići prevazišli ovu prpreku na put ka tronu. Kategorija:Politika

Advertisement